Više od ljetne razbibrige

Bruce Springsteen, Western Stars, Columbia/Menart, 2019.

Na ranim albumima, primjerice na Greetings From Asbury Park, Springsteen je zvučao kao neukrotivi pjesnik s ulica New Jerseyja – nešto poput kombinacije Boba Dylana, ranog Vana Morrisona i nečega trećeg, neodredivog i posve svojeg. Čini se kako je četiri i pol desetljeća poslije, na zalasku karijere, The Boss posve ravnodušan prema svojim soul- i rhythm and blues-korijenima. Njegova transformacija u country & western-pjevača – ne baš tipična, dakako – dovršena je na novom projektu prigodno naslovljenu Western Stars, realiziranu bez pomoći vjernog E Street Banda.

Ono što je najzanimljivije odnosi se na činjenicu da je riječ o countryju s estetskom osnovom ukorijenjenom upravo u godinama njegovih početaka, ili nešto ranije, u razdoblju najboljih radova Glena Campbella i Harryja Nilssona. U neodoljivo sjetnoj Hello Sunshine lako je detektirati melodijsku osnovu iz klasika Freda Neila Everybody’s Talkin’ – dakako, u Nilssonovoj izvedbi iz filma Ponoćni kauboj.

Pjesme pulsiraju izdašnim aranžmanskim dekoracijama krećući se širokim orkestralnim zamasima. Riječ je o zvuku Kalifornije i Nashvillea s ishodištima u nekim davnim vremenima, ali adaptirana potrebama novog stoljeća – i zlosretnim likovima koji nastanjuju te skladbe. Razočarani marginalci, ostavljeni ljubavnici, lutalice u traganju za novim početkom, ovisnik o tabletama iz pjesme Tucson Train, potrošeni kaskader iz skladbe Drive Fast ili ostarjeli glumac u naslovnoj temi – Bruce je kreirao niz likova kojih se sudbina savršeno uklapa u evokativno, melodramatično glazbeno tkivo. Western Stars nije samo (odveć) sentimentalna oda prošlim glazbenim vremenima, nego i kolekcija minuciozno izvedenih, melodramatičnih karakternih priča, posve univerzalnih: nije čudno da je riječ i o trenutno najprodavanijem stranom izdanju u Hrvatskoj.

The Black Keys, Let’s Rock, Nonesuch/Dancing Bear, 2019.

Negdje u razdoblju albuma Attack And Release (2008) bilo je jasno da bi se The Black Keys, nekadašnji kraljevi podzemnoga garažnog blues-rocka uskoro mogli transformirati u predvodnike suvremenog rock-mainstreama. To se i dogodilo. Iako okosnicu njihova zvuka čini gitara Dana Auerbacha i precizan, prodorni bubanj Patricka Carneyja, na ključnim radovima ništa manje nije važna ni suvremena nadgradnja suradnika Dangera Mousea; bez njegove autorske asistencije, produkcijskog dodira i klavijaturističkih zahvata noviji opus Black Keysa teško je zamisliv.

Novi, deveti studijski album – objavljen nakon višegodišnje stanke ispunjene samostalnim aktivnostima obaju članova – lišen je usluga vanjskih producenata i naslovljen je, možda i autoironično, Let’s Rock. Ipak, već uvodna Shine a Little Light (unatoč reskim gitarističkim rifovima) sugerira da su dani sirovog, lo-fi bluesa posve završena priča. Dakle, ništa od povratka korijenima u doslovnom smislu, ako se tomu uopće netko nadao. Bila bi doista strateška ludost odreći se masovne, strpljivo osvajane publike očarane njihovom autorskom vještinom, instrumentalističkom razigranošću, neizbrušenom emotivnošću i netaknutim smislom za humor.

Let’s Rock organski je koncipiran album pun čvrsto strukturiranih, kraćih pjesama, stilski na razmeđu klasičnoga rocka i country-aluzija kakve se mogu prepoznati i na Auerbachovim solo radovima. Ukratko, savršena ljetna zabava, mnogo prije nego albumski klasik.

Kawasaki 3P, 25 godina x &TD, Dancing Bear, CD/DVD, 2019.

Kawasaki 3P idealan je izbor za sve kojima se ideja rock ‘n’ rolla svodi na beskrajnu, bezbrižnu, visokoenergičnu zabavu. Riječ je, prije svega, o lokalnom, zagrebačkom fenomenu čiji je kontinuitet (četvrt stoljeća!) sam po sebi dovoljan razlog za slavlje. Dvadeset i pet godina karijere, jedna pamtljiva provokacija na Dori 2003 (Antonija) i samo nekoliko studijskih albuma – od kojih je drugi, Idu Bugari, izazvao osobitu komercijalnu pažnju – tek su neki nasumično nabacani biografski fragmenti. Ipak, opus sastava čija se glazba doima kao spoj izvorne britanske ska-estetike s konca sedamdesetih (Madness, Selecter, The Specials), pankom ozračenih američkih žanrovskih uzdanica devedesetih (Sublime, The Mighty Mighty Bosstones...) i šatre iz omiljenih zagrebačkih kvartova, najbolje je provjeriti u najprirodnijem, koncertnom okruženju.

U skladu s naslovom, album 25 godina x Teatar &TD svojevrsni je dokument njihove koncertne snage, usput funkcionirajući i kao video/audio retrospektiva cjelokupne karijere. Septet s dvjema gitarama, dvjema trubama, agilnom ritam-sekcijom te gostima i gošćama (povremeno saksofon, plesna koreografija) doista zvuči usvirano, frenetično i nadahnuto, poput dobro podmazana stroja, i samo bi pitanje izbora i rasporeda klasika na CD-u i DVD-u (videomaterijal mnogo je obilniji od audio ekvivalenta) moglo izazvati stanovitu pomutnju. Rock, disco, njemački pank, Mate Parlov, arhivski citat iz serije Otpisani, ska i reggae, „glu za snifanje“ na akustični način i druge interne šale – sve je ovdje, u ovom ili onom formatu. Album je ionako zamišljen kao koherentan, dvodijelni projekt koji je preporučljivo konzumirati u cjelini.

Prince, Originals, Warner / Dancing Bear, 2019.

Nasuprot agresivnoj, globalno raširenoj tezi da je riječ o neupitnom geniju, Prince je na nekim razinama ipak bio ponešto precijenjen. Ostavimo li po strani njegovu legendarnu bombastičnost, narcizam ili napadnu seksualiziranost i usredotočimo li se na samu glazbu, valja tek podsjetiti na činjenicu: sve što je činio Prince, još su bolje i inovativnije činili njegovi uzori kao što su Sly Stone, Jimi Hendrix, James Brown i drugi, uključujući Marvina Gayea, koji je svakomu mogao održati lekciju o korištenju erotskih motiva u kontekstu suvremenoga soula.

Ipak, Princeova se pojava – ne bez razloga – uvijek doživljavala intrigantnom. Uostalom, autor koji je potpisao pop-dragulje kao što su Purple Rain, Little Red Corvette i Diamonds and Pearls uvijek je vrijedan proučavanja. Objavljen u duhu uobičajene potrebe da se nakon smrti iscijedi i posljednji dolar iz kataloga preminulog umjetnika, Originals je zbirka demo skladbi solidne kakvoće što ih je nesretni glazbenik od ranih 1980-ih do početka 90-ih skladao za druge izvođače. Najpoznatija pjesma ujedno je i jedina ranije objavljena, Nothing Compares 2 U (izvorno namijenjena Princeovu sastavu The Family, veliki hit Sinéad O’Connor), no Originals sadržava još nekoliko impresivnih pjesama. Tipičan je primjer Manic Monday, poznat iz opusa kalifornijske ženske pop-rock skupine The Bangles – skladba koja dokazuje da je Prince katkada najnadahnutiji u svojim opuštenim, najmanje pretencioznim trenucima.